U ostavinskim postupcima, koji se danas, prvostepeno, sprovode pred javnim beležnicima, između naslednih učesnika može doći do raznih nesuglasica, odnosno sporova.
Po pravilu, radi se o dve vrste sporova, i to su:
- sporovi o načinu primene prava;
- sporovi o činjenicama.
U određenim slučajevima ne može se jasno razlučiti da li se isključivo radi o sporu o primeni prava ili o sporu o činjenicama, i tada treba uzeti da se radi o sporu o činjenicama, i to često može biti slučaj kada postoji spor o tome da li neka imovina spada u zaostavštinu ostavioca.
U čemu se ogleda glavna razlika između sporova o primeni prava i sporova o činjenicama između naslednika?
Osnovna razlika između te dve vrste sporova je u načinu njihovog rešavanja, jer postupajući organ ( javni beležnik ) po pravilu sam rešava sporove o primeni prava, dok se zbog postojanja sporova o činjenicama ostavinski postupak prekida, i jedan ili više naslednika bivaju upućeni da spor reše u parničnom postupku pred sudom, odnosno bivaju upućeni da podnesu tužbu protiv drugih naslednika.
Tek po pravnosnažnom okončanju parničnog postupka, u kojem će biti rešeno sporno pitanje o činjenicama, ostavinski postupak pred javnim beležnikom biće nastavljen.
Koji su to sporovi o primeni prava?
Sporovi o pravu su oni sporovi gde između naslednika nije sporno činjenično stanje.
Primer ovakvog spora je kad, recimo, supruga ostavioca, koja sa ostaviocem nije imala dece, smatra da ona treba da nasledi celokupnu zaostavštinu, a da deca od pokojnog rođenog brata ostavioca ne treba ništa da naslede, jer oni nikada nisu ni upoznali ostavioca i previše su mu dalek rod.
Ovakvi sporovi su jednostavni, jer se oni rešavaju jednostavnom primenom materijalnog prava na nesporno činjenično stanje.
U prethodnom primeru, nije sporno da su u momentu smrti ostavioca bila živa deca od rođenog brata ostavioca, nije sporno da roditelji i brat ostavioca nisu živi, nije sporno da ostavilac i njegova supruga nisu imali dece, i nije sporno da nema testamenta, i u ovoj situaciji, prema odredbama zakona, supruga ne nasleđuje u prvom naslednom redu, nego u drugom naslednom redu, te supruga ima pravo na polovinu zaostavštine, a druga polovina odlazi roditeljima ostavioca, a kako oni nisu živi, onda ta polovina prelazi na decu od roditelja ostavioca ( brata ostavioca ), a kako ni on nije živ, onda po pravu predstavljanja ta polovina zaostavštine prelazi na decu od brata ostavioca.
Prema tome, zahtev supruge ostavioca da njoj treba da pripadne celokupna zaostavština a da deci od brata ostavioca ne treba da pripadne ništa, je neosnovan, jer zakon propisuje drugačije, bez obzira što deca od brata ostavioca nikada ostavioca nisu ni upoznali, i javni beležnik će sam rešiti ovaj spor, te će rešenjem oglasiti za naslednika suprugu ostavioca na polovini zaostavštine, a druga polovina zaostavštine će pripasti sinovima od brata ostavioca na ravne časti.
Ovakvo rešenje beležnika će biti pravilno ukoliko nisu sporna još neka činjenična pitanja i ne postave se još neki određeni zahtevi, o kojima sada nećemo raspravljati.
Na ovakvo rešenje beležnika supruga ostavioca ima pravo žalbe Višem sudu, a preko javnog beležnika, međutim, takva žalba će svakako biti odbijena u ovom našem slučaju.
Sporovi o činjenicama su nešto drugo.
U slučaju spora o činjenicama između naslednika može biti sporno da li neki nužni naslednik ispunjava posebne uslove za nužnog naslednika, ili mogu biti sporne činjenice od kojih zavisi pitanje uračunavanja u nasledni deo, ili su sporne činjenice od kojih zavisi isključenje nužnih naslednika ili nedostojnost za nasleđivanje, ili je sporan odnos naslednika i ostavioca, ili je sporna punovažnost testamenta.
U takvim slučajevima, beležnik prekida ostavinski postupak i upućuje naslednika ili naslednike čije je pravo manje verovatno da podnesu tužbu protiv drugog ili drugih naslednika, u roku od 30 dana.
Ukoliko se tužba ne podnese u tom roku, beležnik će nastaviti ostavinski postupak i smatraće se da je sporno činjenično pitanje rešeno u korist onih naslednika koji su trebali biti tuženi. Međutim, tužba se može podneti i posle pravnosnažnosti rešenja o nasleđivanju i ,takoreći, sudskom presudom se može promeniti dejstvo rešenja o nasleđivanju nakon okončanog ostavinskog postupka, ali uz mnoge uvećane rizike, koje sada nećemo objašnjavati, i držaćemo se da je tužba podneta u roku.
Ukoliko je tužba podneta u roku, parnični sud će pravnosnažno raspraviti sporno činjenično pitanje pravnosnažnom presudom, i nakon toga će se nastaviti ostavinski postupak.
Nekada nije potpuno jasno koga od naslednika beležnik treba da uputi da podnese tužbu kada su činjenice sporne.
Ovo pitanje je jako važno jer je teži procesni položaj tužioca nego tuženog u parnici.
Ponekad deluje da je pravo jednog naslednika manje verovatno od drugog, ali ipak drugi naslednik mora biti upućen na parnicu.
To se često dešava u slučaju osporavanja testamenta.
Ponekad je testament očito sastavljen u neodgovarajućoj zakonskoj formi, i jasno je da zakonski naslednici imaju jače pravo od onog ko se poziva na takav testament.
Međutim, u slučaju osporavanja testamenta, beležnik mora uputiti na parnicu onog naslednika koji osporava testament, bez obzira kakav je testament, jer beležnik nema pravo da odlučuje da li neki testament “valja ili ne valja”, a onda ni testamentalni naslednik nema pravni interes da podiže tužbu, pa se na tužbu mora uputiti zakonski naslednik. Ne postoji pravni interes za lice koje se poziva na testament, da podnese tužbu kojom će utvrditi da je testament punovažan ( upitan je i tehnički način formulacije takve tužbe ), jer testament već egzistira u pravnom prometu, a beležnik je dužan da svaki testament proglasi, i beležnik nema ovlašćenje da odluči o (ne)punovažnosti bilo kakvog testamenta.
Beležnik svakako donosi rešenje o tome koga upućuje na parnicu odnosno tužbu, i ukoliko beležnik nekog pogrešno uputi na parnicu, na takvo rešenje takođe postoji pravo žalbe Višem sudu, a preko javnog beležnika.
Prema tome, slučajevi u kojima nastanu sporovi između naslednika čine jedan ostavinski postupak komplikovanim, i svakako da je neophodno da naslednici tada pravovremeno i delotvorno zaštite svoja prava, i to prvo postavljanjem spornog pitanja ili odgovorom na njega, onda ulaganjem pravnog leka na rešenje o prekidu postupka i upućivanju na parnicu, a kasnije i tokom parnice.
U međuvremenu, proći će dosta vremena, i naslednik mora preduzeti i druge pravne radnje za zaštitu i obezbeđenje svojih prava.
U svim tim slučajevima je neophodna stručna pomoć advokata, ukoliko naslednici žele da u celosti i delotvorno ostvare i zaštite svoja nasledna prava, i to svakako neće učiniti javni beležnik umesto njih, jer je reč o naslednicima sa suprotstavljenim interesima, a pružanje pravne pomoći nije ni posao javnog beležnika jer javni beležnik postupa kao neutralni organ koji vodi postupak, kao nekada sud u prvom stepenu.