Kada predmet stigne u daktilobiro ( a to se ne dešava uvek i po nekom pravilu ) – advokat jednostavno više ne može ništa preduzeti, jer postupak ulazi u jednu čudnu i nevidljivu fazu, u kojoj predmet postaje apsolutno nedostupan advokatu, a sve advokatove radnje bivaju uzaludne. Ipak, pošteno bi bilo reći da je ovakav zaključak samo posledica intelektualno – misaonih manevara autora ove priče, i da je smelo, a možda i sasvim brzopleto odmah na početku izneti svoj stav da se suština zakona daktilobiroa krije u pustošnoj uzaludnosti advokatovih radnji, jer ovakav stav nije opšteprihvaćen u pravnoj teoriji. Zapravo, pre bi se moglo tvrditi da je ovakav stav poprilično usamljen.
Nasuprot upravo iznete tvrdnje ( koja ipak jeste rezultat dugogodišnjeg istraživanja i uporedne analize svih sitnih slova sa mnogobrojnih plesnivih pravnih hartija ), stručna javnost skoro da je jedinstvena u stavu da advokatove radnje, dok se predmet nalazi u “daktilobiro fazi”, mogu samo ići na štetu klijenta kojeg advokat zastupa, pri čemu nije od bilo kakvog značaja činjenica da li su radnje advokata zaista svrsishodne i neophodno potrebne u postupku. Bitno je samo da li se predmet u trenutku preduzimanja advokatovih radnji nalazi u daktilobirou ili ne.
Za poslednje rečeno dugujem pojašnjenje.
Advokat, zapravo, nikada sa sigurnošću ne zna da li se njegov predmet u kojem zastupa, u nekom trenutku nalazi ili se ne nalazi u daktilobirou. Takva informacija se advokatu nikada ne saopštava. Prema tome, advokat može pisati podneske, požurnice, urgencije, ili čak pravne opservacije u predmetu, ali praktični domašaj i značaj takvih njegovih radnji zavisiće samo od činjenice da li se njegov predmet nalazi u daktilobirou ili se ne nalazi. Naravno, advokat može, samoinicijativnim raspitivanjem u pisarnici suda, doći do informacije da li se u tom momentu predmet nalazi u daktilobirou, međutim – to je samo momenat, to je samo tren, samo tačka u vremenu, brzo promenjljiva i prolazna. Ni advokat ne može dva puta ući u istu reku, jer što bi on bio različit od ostalih plivača? Prema tome, advokat već danas može saznati da se npr. njegov predmet nalazi u daktilobirou, te na osnovu te činjenice doneti razboritu odluku da nikakve pravne radnje ne preduzima u predmetu dok on ne izađe iz daktilobiroa, kako ne bi radio na štetu svog klijenta.
Međutim, da li je takva advokatova odluka razborita i najpametnija? Da li ona ide u prilog advokatskoj odbrani? Nekada i ne, budući da predmet može već sutra ( ako ne i istog dana nakon što je advokatu saopštena takva informacija ), izaći iz daktilobiroa, i bez obzira što šanse za tako nešto nisu statistički toliko velike, one ipak postoje, i tako nešto se i dešavalo.
I šta onda? Sputavan i stešnjen strahom da njegove radnje mogu imati suprotan efekat jer se predmet nalazi u daktilobirou, advokat naprosto propušta da iznese svoju pravnu opservaciju, propušta da odgovori na protivnikov podnesak, propušta da pošalje urgenciju, a takvo nečinjenje svakako da može štetiti i njemu i procesnom položaju njegovog klijenta, oko toga svakako nema nikakve dvojbe u pravnoj teoriji.
Prema tome, jasno je da je advokat prinuđen da se ponaša po zakonu verovatnoće, a to je najprevrtljiviji zakon od svih zakona na svetu, ako se uopšte i može nazvati zakonom.
U istoj meri u kojoj je moguća upravo opisana situacija, moguć je i suprotan slučaj. Naime, dešavalo se da advokat danas dobije informaciju da se predmet ne nalazi u daktilobirou, te da advokat potom dođe u svoju kancelariju sav srećan i usplahiren, i da, pun radnog elana i uz mirise sveže domaće kafe, krene da piše požurnice i odgovore u predmetu, da u podnescima počne pravno da analizira slučaj, da podebljava svoje već izrečene razloge, da iznosi nove činjenice koje idu u prilog njegovom klijentu, da ukazuje na zakonske, a nekada i na podzakonske propise! I kakav će biti učinak takvih advokatovih radnji ako predmet naprasno otrči do daktilobiroa i to čim advokat ode iz suda sa informacijom da predmet nije tamo? Svakako nepovoljan, ni oko toga nema dvojbe. Prema tome, jasno je da u celom slučaju veliku ulogu igra faktor sreće. Naravno, jasno je i da svaki advokat ima više predmeta, te da tkzv. “problem daktilobiroa”, po samom prevrtljivom zakonu verovatnoće, mora proporcionalno delovati prema njemu ( u jednom predmetu koji je u daktilobirou advokat radi na svoju štetu, dok u drugom koji nije tamo on radi u svoju korist ), međutim, klijenti obavezno imaju samo jedan a najviše dva predmeta, te je gvozdeni zakon daktilobiroa po klijenta isključiv. A klijent je uvek na prvom mestu, tako kaže kodeks.
Prema tome, činjenica da advokat ima množinu predmeta, ukrštena sa zakonom verovatnoće, nije od prevelikog značaja i ne omekšava gvozdeni zakon daktilobiroa, niti ublažava silinu njegovih udaraca, ako se stvari postave kako treba da se postave, odnosno ako se postave da je interes svakog klijenta uvek na prvom mestu, i da zakon daktilobiroa zapravo udara po nejakim klijentovim plećima.
Prema tome, opet dolazimo do gvozdene snage daktilobiroa, do velikih gvozdenih i zatvorenih vrata, jer problem prosto izmiče iz naših ruku, migolji se. Neki pravni stručnjaci upoređuju napred rečeno sa ribarem koji rukom pokušava da uhvati ribu, recimo škobalja. Ribar hvata škobalja za rep, ali on je sluzav, i škobalj izmiče iz ribarevih ruku, isklizava, i odlazi u rečne dubine da život provede sa svojom ženom škobaljem i malim škobaljčićima koje je sa njom izrodio.
Nasuprot ovom mišljenju, drugi deo pravne teorije je čvrst u stavu da zakon daktilobiroa ne postoji, da je svejedno gde je predmet, te da to nije od nikakvog ili barem nije od odlučujućeg značaja za pravnu sudbinu advokatovih radnji u predmetu. Pobornici ovakve pravne misli pozivaju se na zakonske i podzakonske odredbe, kao i na sudski poslovnik, i ukazuju da nigde ne piše o mogućim samodestruktivnim radnjama advokata dok njegov predmet tavori u daktilobirou. Pobornici ovakvog pravnog mišljenja čine školu takozvanog “propisnog prava”, i njihov ključni argument se bazira na propisima ( po čemu je i njihova škola mišljenja dobila ime ). Međutim, ovaj deo pravne teorije je u fantastičnoj manjini, i njihovo mišljenje treba odbaciti sa prezrenjem, poput iznošenih cipela ili pocepane košulje ili okraćalih pantalona, jer surova stvarnost ovako nešto demantuje. Prema tome, školu propisnog prava ne bi trebali uzimati dalje u obzir prilikom opservacije pravnih aspekata problema daktilobiroa, osim u izuzetnim slučajevima koje ćemo verovatno kasnije navesti. U pravu, naime, uvek postoje izuzeci od pravila.
Treći deo teorije govori o uzaludnosti, što smo pomenuli u prvim redovima ove ekspertize. Teorija uzaludnosti smatra da su Bogovi zakonom daktilobiroa osudili advokate, kao što su nekada Sizifa osudili da večno kotrlja veliku stenu, a kao što je poznato – nema užasnije kazne od beskorisnog i beznadnog rada.
Ali šta je koren problema daktilobiroa, odakle problemi dolaze i zašto?
Ovo pitanje je jako teško i nadasve kompleksno, te naravno da i o njemu postoje različita mišljenja, koja ugrubo možemo klasifikovati kroz takozvane “podškole prava daktilobiroa”.
Prva podškola prava daktilobiroa polazi od premise da, dok se predmet nalazi u daktilobirou, podnesci koje advokat šalje ne mogu biti združeni samom predmetu, te podnesci neretko mogu potpuno promašiti pravi predmet i biti zalepljeni u neki drugi predmet, ili, još gore – mogu biti bačeni u smeće.
U takvim situacijama, advokat se može zanositi mišlju da je odgovorio na protivnikov podnesak, da je uspešno izneo svoju pravnu analizu konkretnog problema, da je poslao sve odgovarajuće priloge i dokaze.
I šta se onda dešava?
Advokatovi podnesci završavaju u smeću ili bivaju zalepljeni po drugim predmetima ( ne baš uvek, nekada se i združe u pravi predmet, ali za tako nešto verovatnoća nije velika ), a advokat postaje pasivan u odbrani svog klijenta, on pogrešno misli da je nešto učinio jer nije učinio ništa. Njegovog podneska nema u pravom predmetu, a čega nema to i ne postoji. Tada kod advokata dolazi do lažnog osećaja uljuljkanosti , duševnoj mira i spokojstva, i u takvoj obmanjujućoj atmosferi advokat jednostavno propušta da učini važne radnje ( koje je mogao učiniti kasnije kada predmet izađe iz daktilobiroa, kada bi o tim advokatovim radnjama postojao trag ), i to sve ide na štetu njegovog klijenta.
Odatle i one priče kada advokat traži novac za nešto, pa se kasnije ispostavi da advokat nije učinio radnju koju je naplatio, te potom biva proglašen prevarantom, lopovom, a često mu se nepravedno stavi na teret i da šuruje sa drugom stranom. Advokat, dakle, jeste poslao podnesak, učinio je važnu radnju, ali o tome jednostavno ne postoji dokaz, ne postoji trag, jer je advokatov podnesak zalepljen u potpuno drugi predmet, i on kao da ne postoji u pravom predmetu. Njega jednostavno nema.
Naravno, sudija koji sudi u predmetu u kojem je pogrešno zalepljen advokatov podnesak, ima dosta posla, on ima dosta predmeta, i nekada uopšte i ne vidi da je u njegov predmet zalepljen pogrešan podnesak, a ako ga i vidi, često ne stiže da shvati da je u pitanju pogrešan podnesak jer u predmetu ima dosta papira koji su slični.
Neke sudije, koje primete ovakve pojave, jednostavno propuste da reaguju, jer ih u tom momentu naprosto zapriča zapisničarka ili ih nekakav njihov pomoćnik pita za neku glupost, i sudija gubi glavu, previđa, i zaboravlja na pogrešan podnesak koji je trebalo prelepiti u pravi predmet, ili ga jednostavno vratiti advokatu na adresu njegove advokatske kancelarije običnom poštom bez propratnog dopisa.
U malom broju slučajeva, kada sudija primeti pogrešan podnesak, i kada izda naredbu da se takav podnesak vrati poštom advokatu, sudijski pomoćnik često ne napiše propratni dopis, u kojem iznosi razloge zašto se podnesak vraća advokatu, i advokat gubi glavu kada vidi da mu sud vraća podnesak za koji uopšte ne zna da je bio pogrešno ulepljen.
Advokat počinje da misli da se sud gadi njegovih podnesaka, njegovog papira, da mu ih zato vrača, i advokat kreće da se ljuti na sudiju, dolazi sa pocepanim podneskom kod sudije koji zaista sudi pravi predmet u kojem je trebao biti zalepljen pravi podnesak, međutim taj sudija nema nikakva saznanja da je taj podnesak uopšte boravio u sudu i da je bio pogrešno ulepljen u drugi predmet, jer ni o tome nema traga.
Tada često dolazi do nesporazuma između advokata i sudije, do nekakvih malih čarki, ali advokat jednostavno ne sme da ide do kraja, da se načisto posvađa sa sudijom, jer će sudija na kraju da presudi u tom predmetu, i advokat opravdano strahuje da može svađom ili kakvom neprijatnom rečju uticati da sudija donese nepovoljnu odluku po njegovog klijenta.
Ovakav strah je daleko od bezrazložnog i patogenog.
Pa koliko slučajeva samo postoji gde može da se presudi i ovako i onako?
Bojazan da sudija presudi “onako” ( na štetu advokatovog klijenta ), umesto “ovako” ( u njegovu korist ) veoma je opravdana, a naročito imajući u obzir činjenicu da se nikada ne zna koji predmet spada u predmete koji se mogu rešiti ovako ili onako, ( takozvani “ovako – onako” predmeti ), jer do raspoznavanja i jasne distinkcije između ove dve vrste predmeta dolazi obavezno u najkasnijim fazama postupka, a naretko tek posle konačne odluke, ili odluke po žalbi.
Ova prva podškola prava daktilobiroa, koja se bavi korenom problema, stručno se naziva “podškola zalutalog podneska”, i argumenti ove škole nisu toliko ubedljivi. Naime, nesporno postoji šansa da podnesak zaista zaluta dok je predmet u daktilobirou, postoji šansa i za sve napred izrečene pravne nevolje, međutim postoje šanse da do tako nečega i ne dođe, a zakon daktilobiroa mora biti gvozden! Zakon mora objedinjavati i teorijski obrađivati slučajeve do najsitinijih pojedinosti! Tanke i precizno krojene filigranske zakonske niti moraju zaći u svaku pojedinost, moraju unapred rešiti i najnepredvidivu situaciju koja se možda neće desiti ni za stotinu godina, ali jednom hoće, i tek tada zakon može biti gvozden. Naravno, i kod gvozdenih zakona postoje izuzeci, ali oni se svode na najmanju moguću meru, takozvanu razumnu meru, što kod podškole zalutalog podneska nije slučaj.
Drugo mišljenje o korenu problema daktilobiroa iznosi druga podškola prava daktilobiroa, koju kolokvijalno nazivamo “podškola sudijskog gneva”.
Podškola sudijskog gneva počiva na premisi da je predmet smišljeno i sa nekim razlogom otišao da spava u sobu daktilobiroa, odnosno da ga je sudija iz tih razloga tamo poslao.
Dakle, postupajući sudija, posle pomnog i detaljnog istraživanja predmeta, šalje predmet u daktilobiro jer smatra da je predmet, u toj fazi postupka, dovoljno rasvetljen, i da sada predmet mora malo da se odmori.
I šta radi advokat?
Advokat budi predmet iz tvrdoga sna svojim podnescima, svojim bespotrebnim pravnim analizama koje niko i ne čita! Advokat nešto požuruje, hoće nešto, nešto želi, a to što advokat želi sigurno nije primereno i sigurno prevazilazi svaku razumnu meru kulturnog opštenja, i svakako da može da sačeka dok se predmet ne probudi i ne naspava i ne vrati u sudnicu.
Tada sudija biva zatrpan podnescima koje nema gde da zalepi, jer predmet nije tu, pa sudija onda mora da pravi pomoćni spis u koji će lepiti podneske, ili da jednostavno baca u smeće podneske i tako zatrpava svoju kantu koju mu niko i ne čisti.
Imajući to u vidu, potpuno je prirodno da se sudija ljuti, da u njemu ključa gnev prema tom dokonom i dosadnom advokatu koji stalno nešto piše!
I šta onda ako je u pitanju jedan od predmeta koji se mogu rešiti ovako ili onako, odnosno ako je u pitanju takozvani “ovako-onako” predmet?
Pa naravno da advokat tada dobija nepovoljnu presudu, a možda je moglo biti i drugačije da ništa nije radio i da nije pravio nepotreban cirkus po sudu svojim podnescima.
Naravno, imajući u vidu čvrst stav pravne prakse da se skoro nikada ne zna da li se u konkretnom slučaju radi o takozvanom “ovako – onako” predmetu ili ne, i da se tek posle konačne pravnosnažne odluke može sa sigurnošću tvrditi da je predmet bio ili nije bio takozvani “ovako – onako” predmet”, potpuno je prirodno da advokat mora poći sa pretpostavkom da je svaki predmet zapravo “ovako-onako” predmet, dok se ne ispostavi da nije, a to se eventualno ispostavi onda kada se više ništa ne može preduzeti, odnosno posle konačne odluke.
Međutim, ni argumenti takozvane podškole “sudijskog gneva” nisu dovoljno ubedljivi. Naravno, u pitanju je čvrsta konstrukcija, ali takva konstrukcija je pravljena na pogrešnoj osnovi, ona kao da je postavljena u blatno zemljište koje tone, i na kojem se nikada ne može izgraditi stabilna građevina sa upotrebnom dozvolom, jer ova škola polazi od pretpostavke da je predmet smišljeno i sa nekim razlogom otišao da spava u sobu daktilobiroa. To skoro nikad nije tako.
Treća podškola prava daktrilobiroa kreće od premise da se ne može doznati šta je koren problema daktilobiroa, da su takva saznanja van ljudskih moći, takozovana “nadsaznanja”, da se čitav problem migolji van domašaja ljudskog razuma, te da koren treba tražiti u svetu metafizike, odnosno da ga naći ne možemo.
Treba prihvatiti ovakav stav jer se on u praksi pokazao kao najprihvatljiviji.
Ali, koliko će predmet da spava u daktilobirou?
Ovo pitanje je izuzetno smelo postavljeno, jer uporednom analizom nisam došao do podataka koji se podudaraju da bih od njih ispleo filigransku nit zakona.
Zapravo, posle dugih i besanih noći u kojima sam pomno istraživao skoro sve spise koji se bave ovom problematikom, nisam našao podudarajuće podatke da bih o ovom pitanju mogao da ispletem makar i mali zakončić, a kamoli gvozdeni zakon daktilobiroa!
Naime, jedina istina je da će predmet boraviti u daktilobirou koliko god predmet to bude želeo, i vratiće se u redovan tok postupka tek kada se predmet na tako nešto čvrsto odluči, i za ovakva predmetova ponašanja ne postoje nikakve vremenske odrednice, niti bilo kakvi parametri, uslovi ni razlozi.
Advokat neretko u takvim prilikama upada u kobnu zamku koju mu plete sopstveni razum, i to tako što advokat počne da računa kao neke rokove kada se može očekivati da predmet eventualno izađe iz daktilobiroa i vrati se nazad ( dakle, reč je o pametnom advokatu koji je upoznat sa svim opasnostima i svom količinom opsene zakona daktilobiroa ).
Međutim, takva računanja su potpuno pogrešna, ona rađaju ilozorna očekivanja kod advokata, koja se po pravilu završavaju na zapaljenom strnjištu advokatovog razočarenja.
Institut daktilobiroa upravo i računa na advokatov razum i na advokatovo racionalno ( dakle svakako pogrešno ) ponašanje i reagovanje u tim situacijama.
Prema tome, čak i trezven, racionalan i opezan advokat, koji je do tančina upoznat sa problemom daktilobiroa, može biti nasamaren i ispasti najgluplji.
Deluje ( pre bih rekao provejava ) da je institut daktilobiroa zapravo trik, kojim organ postupka jako pažljivo, do tančina isplanirano, i skoro neprimetno uljuljkava advokata u krevetac njegove opsene, računajući da će advokatova pažnja popustiti, a ako dođe do advokatovog popuštanja, onda slobodno možemo reći da tada uopšte nismo daleko od potpune advokatove predaje, advokatovog odustanka, i potpunog trijumfa organa postupka ( dakle parnica se završava tako što organ postupka ( sud ) pobeđuje i trijumfuje nad strankama koje su tu kao došle da reše neke svoje odnose ).
Krivični postupak se završava tako što se lomi odbrana, jer javni tužilac i onako nije stranka u postupku i čvrsto je povezan sa sudom.
Deluje ( opet bih rekao provejava, jer ne smem to smelo da tvrdim ), da je svaki advokatov zaključak u vezi predmetovog kretanja kroz daktilobiro osuđen na propast, jer ne postoje naučno potvrđene činjenice na osnovu kojih bi se zaključak mogao bazirati.
Pre izvesnog vremena ( ima tome dosta ), zapazio sam jednu nešto učestaliju situaciju u vezi primene instituta daktilobiroa, koju sam, u svojim naučnim ekspertizama, hteo da nazovem – gvozdeni zakon daktilobiroa, da dam njegovu definiciju, metod, istoriju, uporedni prikaz , dakle celu jednu knjigu da ispišem, sa sve onih prvih 200 nepotrebnih strana koje su “must have” svake dobre pravne knjige.
O kako sam samo naivan bio!
Šta sam ja zapazio, šta je meni zagolicalo maštu?
Naime, primetio sam da moji predmeti češće zimi odlaze u daktilobiro, što je svakako bilo jako sumnjivo, ali ne i dovoljno za teoriju daktilobiroa ( još manje za gvozdeni zakon daktilobiroa ), međutim, ipak sam, naravno ishitreno ( tada to nisam primećivao ), zaključio da predmeti zimi idu u daktilobiro jer im je moguće hladno u svojim regularnim odajama, pa predmeti žele da se ogreju u daktilobirou, i da malo budu na toplom, jer se u daktilobirou loži ili ima centralno grejanje ili makar postoji neka mala grejalica ( o kako sam samo naivan ispao ).
Naravno, ovakav zaključak je bio ishitren i u tom smislu što ja nikada nisam bio u daktilobirou, i moja pretpostavka da je tamo toplo, da tamo lože ili ima centralno grejanje, ili da ima makar neka mala grejalica, je bila naprosto samo jedno puko nagađanje!
Pa ne možemo teorije praviti po osnovu pukog nagađanja, kolege, a naročito ne gvozdene zakone!
O tek sad vidim svoje tadašnje slepilo…
Kasnije sam se setio da su mi, u par navrata, predmeti odlazili i leti u daktilobiro, i opet sam, naravno naivno, to pripisao suprotnim temperaturnim promenama, dakle pomislio sam da je predmetima tada vruće u svojim regularnim odajama, da se znoje ( naročito ako su predmeti čvrsto zavezani gumicom za tegle, ili tvrdim brodskim konopcem, i vazduh jednostavno ne cirkuliše), i da predmeti jednostavno žele u daktilobiro jer tamo ima neki klima uređaj.
Ja sada jasno vidim da je i ta druga strana mog gvozdenog zakona bila samo moja samoobmana, samo još jedan lažni razlog koji sam ponavljao u sebi, misleći da ću pukim ponavljanjem učvrstiti njegovo mesto u uzročno posledičnom toku stvari ( čak sam i tada nazirao samoobmanu i laž, doduše u obrisima ).
Pa pobogu, otkud ja znam ima li u daktilobirou klima uređaj?
Kasnije sam se setio da jeste bilo leto kada su mi se neki predmeti odmetnuli u daktilobiro, ali da su baš tada bili nešto hladniji dani, kao što znaju dani biti varljivi početkom aprila…tada ume biti hladno…
Moj gvozdeni zakon razbio se u paramparčad!
Tada sam shvatio da se čovek ne može snagom logike i pravilima ovog sveta odnositi i razmisljati o nečem toliko onostranom i višedimenzijalnom, o jednom toliko apstraktnom i u biti metafizičkom pojavnom obliku, kao što je daktilobiro.
Pa ja nikada nisam video daktilobiro, možda je sve plod moje uobrazilje, možda je sve laž?
Upao sam u zastrašujući kovitlac sopstvenih misli, koji me je toliko izmorio da sam kasnije puna 3 dana ležao u krevetu u stravičnoj groznici.
Prestao sam da mislim o daktilobirou.
Sada sam bolje. Nemam više iluzija, i sva moja promišljanja rezultat su dugotrajnog i napornog rada, besomučnog iščitavanja pravne literature.
Nažalost, nisam puno odmakao…
Međutim, uvek treba biti jako oprezan sa daktilobiroima, za toliko znam ili mislim da znam…jer verovatno da je u pitanju trik…
Beograd, 03.03.2022. godine.
Autor ove pripovetke je advokat Ristović Lj. Borko iz Beograda.