Probudila me je škripa tramvaja na samom pragu razdana…ili možda danas uopšte neće ni svitati. Ulična svetla bila su već pogašena, napolju se dizala nekakva teška, vlažna i prljava magla, mešajući se sa mrakom i prevlačeći se preko krovova kao bolest. Vrane su dizale strašnu buku. U zdencima mojih misli nije bilo ničega, premda sam pokušavao da mislim više nego ikada, ali sve u prazno i besmisleno. Uz puko treštanje praznih i rasturenih misli izlazio sam iz krugova sna, crvenih i crnih. Sve mrtvo, samo ja živ. Kao da sam nešto bio izgubio, onda ga pronalazio, pa iznova gubio. Ili sam možda nekoga ili nekog čekao? Moje prazne misli bile su tvrde kao betonske ploče, koje nisam mogao da pomerim, niti da usmerim. U jednom momentu umesto jastuka ugledah svežanj mrtvih zmija, strah me nadvlada a san se naprasno rasturi.
Srce mi je udaralo kao čekić, drhtavica mi je silazila niz kičmu, ruke su mi bile znojave i gnjile od vlage, a nešto jako tuklo kod slepih očiju.
Otrčao sam do ogledala i njemu video sebe.
Primetih da je moja kancelarija u tom trenutku izgledala naročito tužno, te me obuze osećaj pustoši.
Hej, pa ja sam još uvek u kancelariji. Sinoć sam sam pio vino, stigao me umor, pa sam zaspao na ovom prokletom psihoterapijskom kauču za klijente. Biće da sam zbog toga jako loše i nemirno spavao.
Sanjao sam kako sanjam probleme, pa se u samom snu budim u još većim problemima, koje nisam mogao da rešim premda sam koristio sve sopstvene snage. Ali ne zato što su mi noge bile teške kao da hodam kroz vodu, ne zato što nisam mogao da govorim i što su mi reči mrzle na jeziku.
U prvom i ujedno najtvrđem snu, imao sam problem sa vanparničnim postupkom fizičke deobe. Niko iz suda nije hteo da zakaže raspravu, niko nije hteo da sudi. Sedeli smo u nekakvoj učionici jedne napuštene škole, koja je trebala biti sudnica. Škola se nalazila u šumi i kroz prozor su se videle krošnje svežeg i jakog zelenog drveća. Sudija nije sedela na stolici već na sudijskom stolu, tako da su joj noge visile. U ruci je imala štap, sa kojim mi je pretila da moram da se dogovorim sa mojim protivnikom i da će ročište neminovno biti odloženo, da ne može to tako kako sam ja zamislio, dok je moj protivnik sve to koristio, i lepo živeo sam u stanu kojeg smo obojica nasledili od neke tetke koju nismo ni poznavali.
– “Sudija, pa da smo mogli da se dogovorimo, ne bi danas bili na sudu, kako to ne razumete?”, pokušavao sam da govorim, ali me ona nije slušala, već je gledala u svoj štap koji je vrtela po rukama, i čekala da završim sa tom bednom i nepotrebnom rečenicom koja je uopšte ne zanima.
” Je l vi znate da je ovo sud, kolega? Ne možete tako na sudu. Ne postoje advokati koji su toliko mudri da iz ničega stvore nešto! Tetku niste ni poznavali, tako da vam je ovo palo sa neba. Uostalom, ja nemam povratnicu za protivnika predlagača da je primio poziv za ovo ročište.”, reče sudija posle mene, i podignu svoj štap u vis!
” Ali protivnik je tu, sudija, evo ga u zadnjoj klupi ove učionice koju koristimo kao sudnicu”, rekao sam, uveren u sebe.
Moj protivnik je zaista bio u zadnjoj klupi, i svi smo čuli njegov podli smeh.
“Kolega, procesne pretpostavke nisu ispunjene, zakon je jako strog i neumoljiv, a ja se samo čvrsto i beskompromisno držim zakonskih odredaba. Hvatam se zakona kao sumanuta.” , odbrusi besno sudija.
” Mogli bi da pozovemo glavnog ekspeditora, da nam dostavi povratnicu za protivnika predlagača, ukoliko nije združena spisima, ali mi smo, znate, sada u šumi, a i odavno je glavnom ekspeditoru prošlo radno vreme, a verovatno će i mrak uskoro”, reče sudija posle kraće pauze, spusti štap na sudijski sto i poče da gleda u rokovnik kada ima slobodno da zakaže sledeće ročište.
U tom momentu moj protivnik ustade iz zadnje klupe i sede ispred sudije, jednako se smejući, te sudija nevoljno odbaci svoj rokovnik i ponovo uze štap u ruke.
Tada u sudnici primetih i mog advokata koji me zastupa. On poče nešto da priča, da podebljava moje razloge, da ih iznosi opširnije, da citira propise, ali ni njega sudija nije slušala. Onda primetih da u učionici sede i sudski stražari koji počeše da ga ismejavaju, a potom mu sudija naredi da stoji na jednoj nozi i da nešto žonglira…
Vrlo lako sam prihvatio činjenicu da mene zastupa neki drugi nepoznati advokat, premda sam i ja advokat, a na kraju sam se navikao i što ga teraju da žonglira. Čak sam u jednom momentu pomislio da se stvari preokreću, da nam dobro ide, da smo na pragu nečeg povoljnog za nas, i da je sve do sada bio samo nesporazum, ili nekakva obavezna sudijska stogost, koja je bila potrebna da se ostavi utisak strogog deljenja pravde u ovoj školskoj učionici. To pomislih kada je moj advokat uspeo da punih 5 minuta žonglira na levoj nozi a da mu, za svo to vreme, na desnom ramenu stoji, meškolji se i kukuriče jedan seoski petao, kao neki zdepasti orao.
Nada me je napustila kada je sudija u jednom momentu ustala sa sudijskog stola i sela mom protivniku u krilo. Sećam se da se glasno kikotala, da je vrtela svojim tankim nožicama i mazila mog protivnika po vratu, milovala mu obraze, provlačila mu svoje prste kroz njegovu kosu, dok je moj protivnik od sreće pljeskao rukama.
Mog advokata više nisu ni gledali, a on je jednako jurio živinu koja je letela po školskoj učionici u kojoj smo se sudili.
Hteo sam da tražim izuzeće postupajuće sudije, ali sam se odmah setio besmislenosti i uzaludnosti tog zakonskog rešenja, i podsetio se svih onih mojih bezuspešnih zahteva za izuzeće kojima sam samo sebi dodatno razvukao postupke.
Nisam želeo da razvlačim ovaj postupak, ovo mi je bilo jako važno, a pomislih da moguće ni predsednik suda nije sada sa nama u ovoj školi u šumi, i da je verovatno i njemu prošlo radno vreme, kao i glavnom ekspeditoru….pa dok se predmet pošalje iz ove šume u glavnu sudsku zgradu, pa dok se predsedniku iznese predmet na sto, pa dok on reši po nekim drugim zahtevima, pa dok se sve to vrati nama nazad…
Ubeđivao sam sebe da nije sve izgubljeno, da nema veze što sudija sedi u krilu mog protivnika i sto ga mazi i vrti nožicama, da nije od odlučujućeg značaja to što moj protivnik veselo pljeska šakama, te da to sve skupa u svojoj međusobnoj vezi ne daje karakter osobitih okolnosti koje bi bile u toj meri osobite da predstavljaju razlog za izuzeće sudije, jer sa sudom se nikad ne zna. Pa koliko puta se postupak dobio i ako je sudija bila u početku neprijateljski nastrojena, i koliko puta je bilo obrnuto? Neka, čekaj prvo da vidimo odluku…
U jednom momentu sam se setio da nemam ni markice za zapisnik, i da moram imati makar zapisnik, u kojem, doduše, neće pisati šta se sve dešavalo u ovoj učionici koju koristimo kao sudnicu, u kojem neće biti zabeležen podli smeh mog protivnika, i u kojem neće pisati da mu je sudija sedela u krilu, ali će svakako pisati da se ovo ročište odlaže, a pisaće i za kada je zakazana sledeća rasprava…to bar mora da piše. To lako može da se premetne, da čovek pogrešno zabeleži datum na predmetu, da ne čuje dobro, da previdi, a da u zapisniku stoji neki potpuno drugi datum. Onda može da se desi da se ne dođe na sledeću raspravu, da se predlog povuče, pa da sve mora ispočetka. Uostalom, kako da znam ponovo da dođem u ovu šumu, u ovu učionicu koju koristimo kao sudnicu, ako ne piše na zapisniku gde se ona nalazi, jer mora u zapisniku pisati npr. sledeće ročište u sudnici broj 3.8 ili sudnici broj 5.68, jer za tako nešto bih morao da znam, premda ni to ne mora da znači da je sudnica baš na taj način obeležena, ali ipak predstavlja nekakav trag ka sudnici, koji bih kasnije podrobnije istražio, i tako povećao svoje šanse da sudnicu zaista i pronađem.
Okrenuo sam se ponovo ka mom advokatu, ali on je već iskočio u dvorište, terajući petla koji mu je pobegao. Borio se i dalje za mene.
Pala mi je peruška od živine na glavu i zabolela kao otisak vrelog gvožđa.
Probudio sam se.
Sada sam sedeo na prljavoj stolici u hodniku suda. Na stolici pored mene bio je zalepljen papir na kojem je pisalo ” na ovoj stolici je izvršena nužda”. Pomislih da sam veliki srećnik što ne sedim baš na toj stolici na kojoj je neki okrivljeni popustio pred silinom javne tužbe i izvršio nuždu. Na stepeništu primetih sudskog kurira kako spušta na donji sprat predmete u belim koricama, i na prvi mah pomislih da nosi belu i čistu posteljinu za umorne sudske radnike. Opet sam sanjao, i to sam nekako i znao. Prozvaše me da uđem.
Bila je to parnica za nenaplaćene troškove službene odbrane u kojoj sam bio tužilac, jer tužilaštvo nije donelo rešenje po mom troškovniku već više od godinu dana.
Još sa ulaznih vrata začuh strogi sudijski glas, koji mi je saopštio da su spisi ovog predmeta pomno razmotreni, te da se, nažalost, ovakvo činjenjično stanje mora podvesti pod pravnu normu, koja je nepovoljna za mene.
“Pravne norme su pisane da bi se primenjivale na neodređeni broj slučajeva, kolega, i stoga ih sud mora jako strogo primenjivati, držati se za njih čvrsto kao utopljenik za dasku”, nastavi sudija strogo i razborito.
” Ali sudija, ja sam…”
Odmah bih prekinut.
” Kolega, pa Vi ste ovde odmah mogli da pokrenete izvršni postupak, to barem treba biti jasno, Vi imate Vaš advokatski račun, Vašu fakturu. Za parnicu nemate pravnog interesa”, završi sudija i zatvori spise predmeta.
Uzalud sam govorio da tako nešto nije moguće, da taj troškovnik predat tužilaštvu predstavlja zapravo zahtev za donošenje rešenja o troškovima, da to nije obična faktura, da tužilaštvo ima rok za donošenje rešenja, da je zakon jasan, da zakon kaže to i to, i da taj i taj član kaže to i to….
Sudija me više nije slušao, jer je nešto čeprkao po svom rokovniku, i tražio od svoje zapisničarke da mu iznese neki drugi predmet, jer mu ovi iz pisarnice to nisu izneli, a ročište je zakazano odmah posle mene.
” I šta sad, sudija?”, zapitah porazno.
” Ništa, ja sam Vam već unapred doneo rešenje da vam je tužba odbačena”, reče sudija i baci mi jedan list papira u lice.
Izađoh.
Hteo sam odmah da se žalim, ali da ne bih gubio vreme, već u hodniku počeh da pišem i predlog za izvršenje na osnovu svoje advokatske fakture, kako mi je upravo saopšteno, i kako je i pisalo u obrazloženju rešenja koje mi je upravo bačeno u lice. Međutim, izvršna sudija, za koju osetih da mi diše za vratom, istrgnu mi iz ruku moj predlog, i otrča u svoju sudnicu da ga odbaci. U tom sledećem rešenju je pisalo sve ono što sam ja govorio prvom sudiji, sa dodatkom da je zakon jasan i da se mora jako strogo primenjivati, te da nema nikave dvojbe oko toga da ja nemam nikakvu pravu fakturu, već da je priroda mog troškovnika zapravo zahtev tužilaštvu da donese rešenje o troškovima, te da moram da probam sa tužbom, ako mislim da naplatim svoj novac, ili jednostavno da čekam tužilaštvo još koju godinu. Dok mi je uručivala rešenje, prijateljski mi se saopštila da nju ne zanimaju neke tamo glupe odluke drugih sudija, i da je ona nezavisna u svom odlučivanju, da je ona beskompromisni pravdodelilac i veliki poznavalac propisa, jednostavno zaljubljenik u svoj posao.
U glavi mi je zvečalo, obasja me neka bolesna svetlost, i tada začuh stavičnu množinu rasutih glasova koji su se komešali. U početku na razbrah jasne reči, ali kako je pritisak u glavi rastao, jedan glas nadjača ostale i nestade najasnog mrmljanja, šuškanja i čudnih odjeka. Taj glas mi je govorio kako tužilaštvo, sve da sam i pogodio pravi postupak, koji se, doduše, jako teško pogađa, uopšte i ne treba meni išta da plati jer mi ništa i ne duguje, već mi duguje policija. U tom momentu prvi glas utihnu i nadjača ga drugi glas, koji reče da policija nije ništa dužna, da ona samo radi kako tužilaštvo kaže, i da tužilaštvo onda mora i da plaća, a na kraju zagrmi treći, najjači glas, koji mi ukaza da je možda ipak sud taj koji treba meni nešto da plati.
Nakon strašnog komešanja glasovi se sabraše u smeh, smeh jedne žene što je došla za Državno pravobranilaštvo, koja se naprasno stvori ispred mene, i čije lice videh jasno pod odbljeskom demonskog svetla. Padoh u nesvest.
Opet sam se probudio, ali sada u trećem snu.
Bio sam na groblju i bilo je mračno. Pomislih da moram da pobegnem pre nego što zatvore groblje, ako ga već nisu i zatvorili. Nisam mogao da hodam, noge su mi bile ploče od mermera. Začuh pse kako laju. Sa leve strane primetih nekakvu čudnu kupolicu, sa jakim žutim, reljefnim staklima, tako da deluje da je unutra večito upaljena svetlost.
“Kakva je to svetlost, šta se tamo događa?”, pomislih.
Najednom se nađoh unutra, i ispred sebe, za uzdignutim stolom spazih starog i pogrbljenog upravitelja te kupolice koji govori prisutnima gde ko mora da ide. Dosta je ljudi, čeka se. Grbavac ima neki spisak i sa spiska čita. Sva svetlost je od miliona sveća koje bukte. Niko ne može napolje dok im grbavac ne kaže. Neki su poslati na dečija groblja i mislim da su to bila deca. Tamo su spomenici u obliku lopti i igračaka. Ovi stariji su poslati na groblje penzionera. I tamo su im bile smanjene penzije. Ja ostadoh poslednji. Tada mi grbavac saopšti da sam optužen, a da je on sudija, i da se nalazimo u sudnici. Svi ostali bili si oštećeni, ja sam jedini optuženi, i zato sam tu. Pretres upravo počinje.
Javna tužba je bila oštra – ubistvo.
Sudija grbavac poče da čita optužnicu, i ja ga odmah samouvereno prekidoh, rekavši mu da on ne sme da čita optužnicu, već da to jedino može da čini javni tužilac. Grbavac odmahnu rukom i nastavi da čita. Mrmljao je i nisam razumeo šta to on tačno čita. Njegove reči mi se nisu stapale u smisao. Još oštrije se usprotivih, i pitah ga kako misli da mi on sudi ako me ujedno i optužuje?
Dobih odgovor da su to sve formalnosti na koje pametan čovek ne treba da obraća naročitu pažnju.
Ponovo se usprotivih, i dodadoh da ga ništa ne čujem i ne razumem kada počne da čita optuženje, ali da ga čujem sve drugo šta govori.
” Kolega, ne čujete me jer ste svu svoju pažnju usmerili na obične trivijalnosti. Na to ko zastupa i čita javnu tužbu! Dakle, na formalnosti koje nikog ne zanimaju, osim još zaludne advokate. Javna tužba postoji, ona protiv Vas snažno buja, i sve je snažnija što se Vi više protivite. Najnevažnije je ko će da pročita jedan tako snažan akt!”, reče mi grbavac gubeći strpljenje.
Tada u kapelu uđe još dvoje ljudi, i to je značilo da je pripremno ročište okončano, i da sada sud postupa u veću od troje sudija.
Krenuh da iznosim odbranu, ali mi grbavac saopšti da ne smemo da opterećujemo previše zapisnik, i da se u zapisnik moraju unositi samo bitne činjenice, a najbitnija je ta da sam ja svakako kriv.
Batrgao sam se, ječao, govorio da nisam ništa učinio, da nisam ni čuo za šta me tačno terete, ali da to svakako nisam učinio.
” Kolega, pa Vi upravo priznajete da napamet govorite da niste nešto učinili, premda ne znate ni za šta Vas teretimo, dakle Vi izmišljate! Ovo će se hitno uneti u zapisnik!”, pobedonosno uzvika grbavi sudija.
Uzalud sam pokušavao da kažem da nije moja krivica zato što ne čujem navode javne tužbe, te da to svakako ne znači da izmišljam, i da to nikako ne znači da sam nekog ubio.
” Pobogu, kolega, pa Vi niste zapamtili ni ime čoveka kojeg ste ubili. I to ćemo uneti u zapisnik”, reče grbavi sudija, ali sada smirenije, i uhvati se rukom za znojavo čelo.
To je trebalo da znači da sam rekao nešto jako loše i nepovoljno po sebe, i ako sam imao prostora za dobru odbranu, odnosno za savršeno priznanje.
Nisu mi dali da dalje govorim. Sve se podrazumevalo. Najednom, na klupi do moje primetih još jednog čoveka kako sedi. U rukama je držao spreman rokovnik da upiše termin ročišta kada će presuda biti objavljena. Bio je to moj advokat. On ništa nije govorio, niti je to pokušavao. Rekao mi je da se ovde sve podrazumeva, da je neumesno previše opterećivati zapisnik, i da stvar treba prepustiti profesionalcima, pa kako mi bude. Potom me je pitao da li mi treba nešto u pritvoru.
Tada sam saznao da sam u pritvoru i probudio sam se u četvrtom snu.
U tom snu našao sam se u potpuno mračnoj sobi. Mogao sam jedino čuti nekakve nejasne glasove. Toliko sam se umirio da sam čuo lupanje svog srca. U početku, mislio sam da takvi glasovi dopiru iz sudnica, da su to glasovi svedoka, glasovi sudija koji diktiraju presude i rešenja, izmešani sa zvucima daktilografskog tipkanja. Međutim, takve pretpostavke bile su pogrešne. Ti glasovi su dopirali iz prostorije! Kad mi se oči privikoše na mrak, spazih čoveka kako leži na podu i šapuće sebi u bradu. Šaputao je čudne, nejasne ali repetativne reči, najbliže molitvi. Ustadoh i poplašen krenuh unazad. Tada čovek prestade sa molitvenim rečima i upita šta ću ja tu. Nisam znao šta da odgovorim.
” Ovo je soba pisarnice, a ja sam najviši pomoćnik najvišeg šefa pisarnica koji je nadređen svim glavnim šefovima pisarnica i svim njihovim pomoćnicima! Ja imam dosta posla, ajde izađi napolje”, najednom mi, potpuno pribrano reče čovek.
” Ali ja ovde nisam svojom voljom, ja sam ovde posve slučajno, ja i sam tražim izlaz”, odgovorih mu prijateljski ali i dalje preplašeno.
” Svi ste vi advokati uvek slučajno u našim prostorijama u koje ne bi smeli ni da ulazite, i uvek hoćete samo nešto da pitate, znam ja dobro vaš soj!”, odgovori čovek i poče da zeva.
Ćutao sam.
” Ajde reci, šta te zanima, ali samo budi brz, imam da sortiram ovde dosta stvari”, reče čovek jednako zevajući.
Tada mi u glavi zasija misao, porodi se u meni neutaživa želja. Imao sam u radu jednu krivičnu odbranu, slučaj se odnosio na jedno jako komplikovano poresko pitanje, bilo je dosta okrivljenih, predmet je bio glomazan, a javna tužba je i tu bujala kao vrelo rijeke Bune u Blagaju, dakle najjače u ovom delu sveta, jer je imala oko 50 priloga, sve deblji debljeg. Kako sam angažovan u sred postupka, nisam imao niti jedan papir osim golog optuženja. Setio sam se kako sam sedeo u pisarnici suda, kako sam ispred sebe gledao taj glomazni predmet vezan u čvrst, brodski konopac, jer je gumicom za tegle bilo prosto nemoguće obuzdati toliku količinu papira i čvrstog kartona. Setio sam se i kako se predmet razmeškoljio po stolu kada sam skinuo sa njega konopac, i kako su se papiri razbežali po pisarnici kao bubašvabe pod naglo upaljenom svetlošću. Setio sam se i kako sam jedino mogao da ključne podatke prepisujem hemijskom olovkom na papir, a i za to nisam imao više od pola sata vremena, a trebalo je spremiti odbranu. Prisetih se i da su radnice u pisarnici bile jako ljubazne, da me nisu naročito kontrolisale, da su pričale o turšiji, ajvaru, popustima u trgovini, i gde ima najbolja kolenica za kupus. Sećam se da sam upotrebio sve svoje pregovaračke sposobnosti da mi nekako dopuste da fotografišem spise predmeta, međutim takav predlog je ocenjen kao satanistički ritual i blasfemija, i za tako nešto niko nije hteo ni da čuje.
Sudija je bila sablažnjena kada sam njoj lično izneo predlog za fotografisanje spisa, jer spisi moraju striktno da se fotokopiraju, ukoliko radi fotokopir mašina, i ukoliko radnik na fotokopir mašini nije otišao kući, ili ukoliko nema nekih drugih, već spremljenih premeta za fotokopiranje.
Radnice u pisarnici su odmah iznele svoj stručni stav da je predmet predebeo, te da kopiranje jednostavno nije moguće, sve i da radi fotokopir mašina, i sve i da nije radnik na fotokopir mašini otišao kući, i sve i da nema drugih, već spremljenih predmeta za fotokopiranje. Ključni argument njihovog stanovišta je bio taj da predmet jednostavno ne može da se izvrne na fotokopir mašini, i da fotokopir mašina neće moći da uslika kompletne listove, već će listove hvatati polovično, a to onda nema smisla, čak i ako je fizički moguće, premda su sve radnice bile čvrste u stavu da uopšte nije fizički moguće izvrnuti takav predmet na fotokopir mašini, a da se nešto ne pocepa ili da nešto ne ispadne. Takođe, zauzet je jasan stav među radnicama pisarnici da nije moguće spajalicama obeležiti stranice koje su za kopiranje, jer te spajalice često umeju da ispadnu, a ako ne ispadnu, postoji opravdana bojazan da ih radnik na fotokopir mašini neće baš sve primetiti, i onda opet imamo polovično štampanje, a to nema smisla. Sećam se da sam se složio da to nema smisla i da sam praznih ruku izašao iz pisarnice.
” Je li bre, hoćeš ti da kažeš šta hoćeš, ja ovde imam dosta posla?”, ponovo mi reče najviši pomoćnik najvišeg šefa pisarnica koji je nadređen svim glavnim šefovima pisarnica i svim njihovim pomoćnicima.
Prenuh se iz razmišljanja.
” Hteo sam da Vas pitam nešto, Vi to sigurno možete da mi odgovorite, imajući u vidu vaš čin…”, počeh izokola.
” Govori već jednom, grom te ne ubio, ovakva prilika se pruža prosečnom advokatu jednom u životu”, odgovori čovek, već gubeći strpljenje.
” Zašto nam ne dozvoljavaju da fotografišemo spise predmeta, kad je to isto kao fotokopiranje ili prepisivanje, samo dosta praktičnije, a nekada i jedino moguće, ako se uzme u obzir da svi danas imamo telefone sa kamerom?”, izlete iz mene kao iz topa.
” Uh…”, reče čovek kroz težak i dubok izdisaj.
” Kako mislte – uh?”, upitah.
” Lepo – uh. Takvo pitanje je previše komplikovano, i zahteva da se razmotre sve okolnosti, koje u svom sadejstvu daju karakter osobitih okolnosti koje predstavljaju osnov da bi se uopšte počelo sa odgovorom. Znate, ja sam samo najviši pomoćnik najvišeg šefa pisarnica koji je nadređen svim glavnim šefovima pisarnica i svim njihovim pomoćnicima…ja o tome ipak ne znam ništa, takvo pitanje nadilazi moja ovlašćenja….takvo pitanje možete postaviti jedino najvišem šefu svih pisarnica, a možda ni njemu. Ja sam samo njegov pomoćnik.”, odgovori čovek.
” A sada vas lepo molim da napustitite prostoriju, imam baš dosta posla”, nadoveza se čovek i otvori vrata.
Jaka svetlost zabljesnu mi u lice i nestade svega.
Probudio sam se u petom, najplićem ali i najstrašnijem snu.
U rukama sam držao odluku drugostepenog izvršnog veća prvostepenog suda ( IPV odluku ), kojom odlukom je država obavezana da mi plati neki sitan novčani iznos, i sada je trebalo tu odluku prinudno izvršiti i novac prinudno naplatiti. Znoj mi je silazio niz kičmu, krv mi je tukla u slepoočnicama, u meni je strah krupnjao kao bolest i ja nisam umeo da ga zaustavim. Govorio sam da je to nemoguće, da to niko ne ume. Sa sebe sam tresao pijavice koje su se množile, najjači bolovi cepali su mi utrobu, u ušima mi je zviždalo, tonuo sam u bezumlje. U svojim poludelim mislima prepoznah da sam ja ipak jednom uspeo u ovome, ali se uopšte nisam sećao kako. Pokušavao sam nešto da pišem na listu papira ali su mi se ruke tresle, zaboravio sam i matične brojeve, i poreske brojeve, i jedinstvene brojeve korisnika javnih sredstava, nisam se sećao da li sam poslao e-mail izvršiteljima, nisam se sećao generisanog poziva na broj, nisam bio nešto platio, zaboravio sam da li sam obavestio Ministarstvo finansija o tome 30 dana ranije, pitao sam se da li će mi tražiti neke klauzule, bio sam na ivici ludila.
Smejala mi se cela sudska zgrada.
Svako ko je prošao pored mene mi je tražio po jednu klauzulu, cela sudska uprava se pojavila ispred mene i otvorila veliku kesu, iz koje kese su počeli da vade nekakav flips i da se gađaju sa njim, a na kesi je pisalo “Slane Klauzule sa Kikirikijem”.
Ustao sam gotovo zadihan i načisto mokar.
Čuo sam zvono na ulaznim vratima kancelarije.
Već je bilo dobrano svanulo, sa ulice se čuo žagor, mirisalo pecivo, tramvaji bili bučniji.
Samo jednom je zvonilo.
Otišao sam da otvorim vrata, ali nisam sa sigurnošću znao da li i dalje sanjam ili sam konačno budan. Otvorio sam vrata od kancelarije i u mračnom hodniku primetio nekoga kako mi nešto ubacuje u sanduče.
Povikao sam – HEJ STANI.
I dalje ne znam da li je to bio čovek ili je to bila samo opsena, samo igra senki i mojih nadraženih i izmorenih nerava.
Primetio sam kako ta prilika počinje da beži, i kako mu isput ispada nekakvo pismo na pod, ali beži kao da lebdi, nečujno, bez koraka.
Ispario je, izašao kroz dimnjak. Rastočio se na hiljadu sitnih i mokrih maglenih češtica i postao nevidljiv. Čini mi se da se nisu čula ni velika gvozdena ulazna vrata u zgradu, ali njega nije više bilo u hodniku.
Podigao sam pismo sa poda hodnika i rastrgao kovertu. U koverti se nalazio jedan list papira, dvostrano iskucan. Pomislih da je to odluka drugostepenog veća prvostepenog krivičnog suda po mojoj žalbi na rešenje o pritvoru, koju sam dugo čekao. Bio sam u zabludi. Sudski pozivar mi je upravo uručio rešenje sudije za prethodni postupak po mojoj žalbi na zadržavanje osumnjičenog na 48 sati koje je davno isteklo, i osumnjičeni je već 10 prethodnih dana bio pritvoru.
Obrazloženje je glasilo da je moja žalba neosnovana jer nisu učinjene nikakve povrede postupka.
Dakle tako izgleda taj čudni pozivar!
To je on!
Hiljadu sitnih mokrih maglenih čestica, nevidljiv, ali prevrtljiv.
Pokušao je da mi ostavi obaveštenje, pa da moram da idem u sud, da tražim ovo pismo, da tumaram čudnovatim lavirintima sudskog podzemlja.
Ali, preduhitrio sam ga. Prepao se. Imao sam sreće…
Ili je ovo možda bio samo šesti san, najplići i najbliži javi.
Možda, jer ja sada to rešenje ne mogu da pronađem…nema ga nigde…kao da je i ono isparilo i izašlo kroz dimnjak.
Beograd, 25.02.2022. godine.
Autor ove pripovetke je advokat Ristović Lj. Borko iz Beograda.